Danas – sada je tvoj dan!

„Neka najlepši dan u našem životu uvek bude današnji dan. (Tomas Drajer)
Život danas i sada je vreme koje nam najčešće stvara gorčinu i teret radi kojeg uzdišemo iako želimo da to budu najlepši trenuci. Postoje ponekad i razlozi za trenutnu patnju u onom što nam se događa, ali vrlo često sadašnjost opterećuje neka prošlost koja je ostala iza nas ali nas ona i dalje prati. Ništa manje nije ni breme budućnosti koju požurujemo, možda proričemo ili strahujemo od onoga što će nam ona doneti.
Teret prošlosti
Prošlost je sastavni deo našeg bića i ono ima svoju vrednost. Dorothy Rowe, spisateljica koja je dobila britansku nagradu MIND kaže da se „Ja“ sastoji gotovo potpuno od uspomena. Možda je ovo istina samo za neki život ali neće biti dobro ako ovo bude i jedina istina koje ćemo se držati. Posebno u slučajevima u kojima ta prošlost sa svim negativnostima, neuspesima, propustima i pogreškama neodoljivo nameće da ostane živa i u našoj sadašnjosti. Prostor sećanja i prostor života po ovom pitanju igraju važnu ulogu. Sećajući se te prošlosti možemo biti podstaknuti da biramo drugačiji put, da stvaramo drugačije postupke, da promenama u svom životu imamo lepšu sadašnjost i postavimo osnovu za bolju budućnost. Ako deo prošlosti prevazilazi sećanje i postane naša sadašnjost, to se često pretvara u breme nezadovoljstva i stvara jaram krivice.
Vreme prošlosti je nepovratno vreme. I naši postupci iz tog perioda moraju se poslati u prošlost. Nemoguće je vratiti to vreme, kako je rekao Heraklit „Ne možeš dvaput kročiti nogom u istu reku“, ono što se dogodilo u prošlosti je neponovljivo. „Ono što je bilo, toga već nema”, kaže Andrej Kurpatov, lekar – psihoterapeut, savetnik u skupštini Ruske Federacije. Još je veliki i mudri Solomun rekao: „Što je krivo ne može se ispraviti.“ To što smo tada i kako smo uradili, mislili smo da tako i treba uraditi. Možda i nismo hteli, nismo znali, ili nismo mogli drugačije, niti bolje u datim okolnostima. Dr Zorica Karanović one koji se ne mogu osloboditi prošlosti naziva „zarobljenicima“.
Umesto za ugodan život, rasterećen, opušten, za mnoge život u sadašnjosti je vreme u kojem oni kažnjavaju sebe i ispaštaju zbog te nepopravljive i nepovratne prošlosti. Ne retko takvo stanje vodi ka ozbiljnim problemima iz kojih mnogi ne uspevaju da nađu izlaz.
Budućnost koja plaši
Gotovo ništa manje nekima ne pravi problem ni, kako reče Dorothy, „žurba da što pre iz sadašnjosti pređemo u budućnost“. Ta budućnost nam donosi more strahova, crnih slutnji, koji čine mračnu sadašnjost. Veoma često predviđanja budućnosti za osnovu imaju po pravilu loše iskustvo iz prošlosti. Loša iskustva se snažnije nameću u odnosu na dobra, pozitivna i lepa iskustva. Zamislite sada tu jadnu sadašnjost u sendviču između loših iskustava iz prošlosti i mračnih predviđanja budućnosti. Takva sadašnjost je bez sjaja i lepote.
„Strah voli one koji gledaju budućnost, kaže Kurpatov. Neobično je to gledanje u kojem vidimo i ono što ne postoji i što često nikada nećemo ni videti. A upravo to „gledanje“ u budućnost osećamo i živimo vrlo često unapred. Možda će se nešto od toga i dogoditi, ali zašto ga prizivati i zašto narušavati lepotu života pre nego što dođe, pre nego se dogodi. To nam samo zagorčava život, umnožava strah i brigu kojom opterećujemo sadašnjost. Nije dobro žuriti u budućnost kakva god ona bila.
Setimo se samo koliko puta nismo bili u pravu. Koliko puta se ni iskustva iz prošlosti nisu ponovila a da ne govorimo o onim „čudovištima“ koje smo videli u budućnosti i koja su nam ulivala strah, a da se nikad nisu dogodila. Takvih strahova, neizvesnog čekanja u strepnji i nemiru bićemo pošteđeni ako ne gradimo kuću u koju možda nikada nećemo ući.
Naš ugledni publicista Dušan Tešić Lužanski piše da u svesti našeg čoveka „prevlađuje osećanje da nema i onda kada ima. On nema jer ne stvara sebi već potomstvu. On na kraju dana uočava da nema jer danas nije radio za danas, radio je za budućnost. Danas se mučio za nekakav život u budućnosti.“
Lepota koja se zove sada
Prava je opomena misao mudrog Lava Tolstoja: „Čim odeš u prošlost ili budućnost, otišao si iz pravog života.“ To znači da smo iskoračili iz reke koja se zove sadašnjost i u koju nikada više nećemo ući ako ne živimo datu sadašnjost.
Na istoku postoji parabola o putniku koga goni tigar do ivice provalije. Putniku se nađe pri ruci jedna lijana i on počne da se spušta niz nju, da bi uskoro otkrio kako pri dnu litice čeka i reži drugi tigar. Zastao je, u nedoumici na pola puta između dva tigra kad je primetio da dva glodara užurbano grickaju lijanu iznad njega. On shvata da će nit koja ga još drži u životu uskoro biti presečena. Tada primeti žbun divljih jagoda na dohvat ruke, uzima jednu i uživa u njenoj slasti.
Često naš život liči na iskustvo ovog begunca. Prošlost je jedan tigar koji nas progoni a strah od neizvesne budućnosti drugi tigar koji nas čeka na dnu provalije u kojoj smo ne retko u onom neprijatnom iskustvu sadašnjosti. Možemo li i kako, kao ovaj progonjeni tu „provaliju“ učiniti lepom i mestom na kojem ćemo makar jednom ukusnom jagodom učiniti sadašnjost lepom, ugodnom i ukusnom?
Svakako, ako umaknemo „tigru prošlosti“ koji nas progoni i ne žurimo u čeljusti „tigru budućnosti“ stvorićemo uslove za lepu i ugodnu sadašnjost. Sloboda stvara uslove za lep i ugodan život. Iako, kako reče mudri Solomun ne možemo krivo ispraviti, sadašnjost nam stvara priliku da načinimo nešto novo, nešto što nije krivo, nešto što će sadašnjost učiniti vrednom i lepom.
Možda će šampionska titula preći u ruke drugoga, ili ćemo ostati bez važnog i prestižnog položaja iz prošlosti ali će nam sadašnjost pružiti novo zadovoljstvo onim što tada čini naš život. Neko je rekao vrednu misao: „Ne razmišljaj o onome što nemaš. Razmišljaj o tome šta možeš učiniti sa onim što imaš.“ Možda više nemamo titulu ali imamo dan, vreme koje će biti lepo ako je ispunimo pozitivnim mislima i vrednim delima.
Dr Karanović ide i dalje od lepote. Ona kaže: „Kada postanemo svesni moći sadašnjeg trenutka, svaki dan će postati pravo malo čudo, zapravo bićemo svedoci čudotvornih dana.“ Danas je „jedino dobro kojim trenutno raspolažemo“. Ne samo jedino i dovoljno samo po sebi već i najvrednije, vrednije od svakog trofeja i zvanja.
Izgled, ukus i vrednost sadašnjeg trenutka najčešće je u našim rukama, u našoj vlasti. Često je ključ u mislima koje mogu uneti istinski sjaj i u najveću tamu. Bez lepe sadašnjosti, često neće biti ni lepe budućnosti. „Ako čovek ne može živeti u sadašnjosti tada ne može živeti ni negde drugde.“
Na jednom plakatu u bolnici bila je misao koju treba da imamo na umu svakog novog jutra: „Ovaj dan imam samo jednom zato ću ga ulepšati sebi i drugima najbolje što mogu.“ Naša sadašnjost je Heraklitova i naša reka. Zato poslušajmo indijskog pisca Kalidasea iz pesme pozdrav zori:
„Zagledaj se u ovaj dan
u njegovom kratkom dahu
sakrivena je sva zbilja
postojanja tvoga…
stoga se dobro zagledaj u ovaj dan.“